Nioren Lowell

četvrtak, 17.07.2008.

I'm not okay (I promise)

- Znaš, Reni, život u Riverblossom Hillsu i nije baš smak svijeta.- majka me pomalo upitno pogledala.
Samo sam podigla obrvu, a onda se namrgođeno zavalila u neudobno automobilsko sjedalo na mjestu suvozača.
Nisam joj htjela priuštiti odgovor na to polupitanje.
Barem ne sada, dok nas vozi u moju propast.

Mama se ipak nije dala smesti:
- Za otprilike 20 minuta stižemo.- zacvrkutala je.

Bez ikakve riječi stavila sam slušalice u uši i upalila si mp3. Da, svjesna sam toga da se ponašam kao razmaženo derište.
Ali lagala bih kad bih rekla da osjećam grižnju savjesti zbog toga.

Sklopila sam oči i odlučila prespavati posljednjih normalnih 20 minuta u mom životu.

***

- Nioren, probudi se. Za minutu smo tamo. – majčin glas više nije bio lažno cvrkutav. Sad je već pokazivala iznerviranost mojim ponašanjem.

Lijeno sam otvorila oči i pogledala kroz prozor.
Zaslijepilo me zelenilo.
No, sve u svemu, obično selo, s par ružnijih kućica i nekoliko većih, ljepših imanja.
Najveće i najljepše imanje bilo je upravo ono prema kojem je majčin auto sada skretao.

Iznenadila sam se. Znala sam da djed i baka Lowell nisu siromašni, no nisam očekivala ovakvu kuću.

- Evo nas. Daj, Nioren, ne budi tako kisela. Zar ti se ne sviđa ono što vidiš?- upitala me mama pri izlasku iz auta.

S treskom sam zalupila automobilska vrata, zureći u prizor pred sobom.

Predivno dvorište, s cvjetnim gredicama i voćnjakom.
Stol i stolice za piknik.
Usred dvorišta izdizala se velika i otmjena bijela kuća.
Pa, mislim, nije da nisam zapanjena. Čak bih se usudila reći, ugodno zapanjena. Ali...ne mogu joj to ni luda priznati.

Promrmljala sam nešto sebi u bradu. Mama je zakolutala očima i pozvonila.

Trgnula sam se kad su se velika ulazna vrata otvorila.
Ustvari, otvorila ih je baka Lowell.
Na prvi pogled srdačna ženica. Niti previše sređena, a niti premalo. Kosa ošišana u stilu Marie iz "Svi vole Raymonda".
Zagrlila je mamu.
- Caroline! Oh, napokon ste stigle! Lijepa kao i uvijek, zar ne?- baka je uštipnula majku za obraz.

Mama je sramežljivo zatreptala.
- Ovo je tvoja unuka Nioren...

Ustuknula sam, uplašivši se da će baka ponoviti svoj štipalački zahvat na meni.
Nesvjesno sam dodirnula obraze.

- Nioren! – baka me snažno zagrlila, gotovo mi izbivši zrak iz pluća.
Uzvratila sam joj nekim mlitavim stiskom.

- Vidjet ćeš kako ćeš se brzo uklopiti ovdje. Svi su tako ljubazni i dragi.- baka mi se nasmiješila.

- Nimalo ne sumnjam.- otrovno i bezbojno sam rekla. Glas mi je odisao sarkazmom.

Mama me ošinula pogledom.
- Nioren, upristoji se.

Baka je nemarno odmahnula rukom.
- Ma, pusti ju, Caro! Ovo je očekivana reakcija. Brzo će se ona opustiti, sigurna sam. Dođite, idemo upoznati djeda.

Bezvoljno sam krenula za bakom i mamom. Djed je sjedio u kuhinji i čitao novine. Gotovo isti kakvim sam ga zamišljala. Proćelav, stariji gospodin s naočalama. Vidi se da često radi u voćnjaku. Kao i baka. Sve na njemu bilo je staro. Lice, kosa, odjeća...osim očiju. U kojima je i dalje bio onaj djetinji sjaj. Podigao je pogled s novina i uljudno se nasmiješio kad smo ušle u prostoriju.

- Caroline!- djed je ustao kako bi pozdravio mamu.
- Zdravo, Juliane.- mama se nasmiješila.

Djed je preusmjerio svoj pogled na mene.
- Nioren, draga moja unuka.

Ne znam zašto, no kad su moje smeđe oči susrele njegove plave, osjetila sam neku povezanost.
Djed me zagrlio, a ja sam shvatila kako će mi on ovdje najvjerojatnije biti jedina osoba s kojom ću moći pričati.

- Idemo po stvari, Reni? Juliane, možete li nam pomoći?- oglasila se mama.
- Svakako, Caroline. Idemo do auta.- djed je krenuo za mnom i mamom.

U prtljažniku su se nalazila tri velika kovčega.
Dva s mojom odjećom, i jedan s osobnim stvarima.
Mrzila sam činjenicu da ne mogu ponijeti cijelu sobu sa sobom. Pitam se kakva će mi soba ovdje biti.

Djed, mama i ja zajedničkim smo snagama unijeli kovčege u hodnik.

Mama je uzdahnula.
- Eto, Nioren, ovo je tvoj novi dom. Idem ja sada. Uživaj ovdje i budi dobra.- poljubila me u obraz.

- Caro, već ideš? A tek sam stavila kavu.- baka će razočarano.

- Žurim. Žao mi je. Vidimo se. Reni, čuvaj se.- mama je užurbano otišla do auta.
Tiho sam frknula.
Znala sam da nema nikakvog posla, već da se samo želi riješiti bake i djeda.

Poprilično nepristojno, s obzirom na to da MENE ostavlja kod njih.

Djed se vratio čitanju novina u kuhinji.

- Reni, zlato, dođi sa mnom da ti pokažem tvoju novu sobu.- baka me uzela pod ruku i krenula sa mnom u "obilazak" obiteljske kuće.

- Dakle, vidjela si kuhinju, tj. blagovaonicu...daj da ti pokažem ostale sobe. Evo, ovo je kupaonica.- baka otvori vrata male, prozračne i čiste prostorije u kojoj su se nalazile jedna kada, wc školjka te perilica rublja.

Baka mi nije dopustila da se dugo zadržim u kupaonici. Za pet sekundi već me dovela u njihovu spavaću sobu.

- Ovdje spavamo Julian i ja...ali, to nije toliko bitno. Idemo u dnevnu.

Dnevna soba bila je lijepa zelena prostorija, tipična za ovakvu kuću.
Udoban regal, polica za knjige od lakirane hrastovine...starinski tepih koji je opet djelovao moderno u ovakvoj sobi.

No jedno je nedostajalo. Zgrčio mi se želudac od same pomisli.

- Bako...nemate TV ovdje??- upitala sam, u nadi kako sam u krivu, i kako je TV u nekoj od soba koje nisam vidjela.

No baka mi je priuštila hladan tuš.
- Ne. Zar bismo trebali imati?

UF. Znam da ovo stvarno djeluje razmaženo, ali...nemaju TV.
Oh.

Nije da sam inače ovisnik o daljinskom upravljaču, ali ovdje na selu i nemam nekog drugog materijala za zabavu.

- Ovo je mali wc...- na brzinu mi je pokazala.-A sad...evo nas i u tvojoj sobi.

Otvorila je vrata posljednje sobe u kući.
Svidjela mi se moja soba.
Zidovi boje breskve, veliki krevet izrađen od bukovog drveta kao i ormar, noćni ormarić te radni stol, fotelja i ono što mi se najviše sviđalo – veliki prozor.

- I, što kažeš?- ushićeno me upitala baka.

- Jako je lijepo.- iskreno sam rekla. Pa, ne mogu dovijeka biti mrtvo puhalo.

- Eto, sad kad si vidjela kuću, ostavljam te da se raspakiraš, a kasnije se možeš otuširati i malo prošetati selom.

- U redu, bako.

Otišla sam po svoje kovčege i provela 2 sata raspremajući sve svoje stvari.
Svu odjeću složila sam u ormar koji je stvarno velik.
U ladice radnog stola složila sam svoje najdraže stvari – dnevnik, mp3...mobitel sam odmah otpisala s obzirom na to da ovdje nema signala...uf.

Uzela sam si donje rublje, zelenu majicu kratkih rukava i tri-četvrt traperice i otišla se otuširati.

Srećom, barem je voda uvijek topla.

***

Obukla sam se i izašla van.
Prolazila sam pored velikih kuća koje vrlo sliče kući bake i djeda Lowell.
Ljudi su radili na svojim oranicama, neki su čitali u dvorištima, a neki su razgovarali.

Većina me čudno pogledala, a onda se vratila svome poslu.

Prolazila sam pored borova, bukava, hrastova...
Jedno se mora priznati – priroda ovdje je stvarno divna.

Došla sam na neku livadu, gdje nije bilo nikoga.
Sjela sam na jedan panj i počela razmišljati.
Moram Sarah napisati pismo čim se vratim.

Kako ću se ja uklopiti ovdje? Potpuno novi ljudi...stranci.
Valjda neću ispasti kao neka prevelika čudakinja.

Nadam se da ću dobiti dobar razred.
Da ću se moći zaljubiti.
Da profesori nisu naporni.
Nadam se...

...

- Ej, što radiš ovdje sama?- u razmišljanju me prekinuo nepoznati glas.

Okrenula sam se i ugledala visokog dečka simpatičnog izraza lica, obučenog u traperice i sivu majicu kratkih rukava.

- Ovaj...sjedim.- odgovorila sam mu na najgluplji mogući način.

Dečko se zahihotao.

- Sama?- podigao je obrvu.- Nisi odavde, zar ne?

- Um, zar se baš jako vidi?- blago sam porumenila.

- Nijedan stanovnik Riverblossom Hillsa ne bi sjedio sam i razmišljao. Na panju. Usred ničega.- opet se zahihotao.- Usput, ja sam Felix Pointer. Ti si...?

- Nioren. Nioren Lowell. – slabašno sam mu pružila ruku, a on ju je spremno prihvatio.

OPET se zahihotao. Dečko se stvarno voli smijati.

- Što je smiješno?- pomalo iživcirano sam upitala. Odmah sam posumnjala da čudno izgledam, npr. da mi je neka ptica obavila nuždu po kosi ili tako nešto.

- Ništa. Djeluješ nesigurno. Trebao bih te upoznati sa svojim prijateljima...ustvari, prijateljicama. Ako želiš, naravno.

Hm. Zamrznula sam scenu u svojoj glavi.
Mogućnosti koje se nude su:
a) otići s njim, upoznati se s tim curama i tako riskirati da se osramotim pred njima ili da me počnu ismijavati;
b) ostati ovdje, na panju, sama, usred ničega, kao kreten.

Nemam puno vremena za razmišljanje, s obzirom na to da Felix čeka moj odgovor.
Ummmm...

- Može.- rekla sam.

Felix se nasmiješio.
- Idemo onda.

Putem sam mu objasnila kako sam unuka Lowellovih, te kako na jesen krećem s njima u školu. Felix također ima 15 godina.
Doveo me do parka oko 200-tinjak metara udaljenog od mog novog doma.
Tamo su, na klupici, već sjedile četiri cure.

Jedna visoka, s cvijetom u plavoj kosi, u kričavo zelenoj majici na bretele.
Odmah do nje malo niža cura (mislim, za mene i dalje jako visoka, ali niža u odnosu na plavušu s cvijetom) smeđe kose s prekrasnim očima.
Smeđokosa cura sa šiškama, u plavoj majici i starkama.
I na kraju cura svijetlosmeđe kose s knjigom u ruci, u bijeloj majici. Podigla je pogled s knjige kad je skužila da Felix dolazi, a sve četiri su razrogačile oči kad su ugledale mene.

- Ej, cure.- Felix je opušteno pozdravio. Ja sam plaho mahnula.
- Ej...- sve četiri odgovorile su u glas, i dalje zureći u mene.

Osjećala sam kako crvenim i poželjela sam da propadnem u zemlju, zbog neugodne tišine koja je nastala.
Srećom, Felix je primijetio koliko mi je neugodno, pa me predstavio.
- Ovo je Nioren Lowell. Tu živi kod Lowellovih. Mislim, njihova je unuka.
Na jesen kreće s nama u školu!

Cure su se nasmiješile.

Visoka plava se prva predstavila s osmijehom od uha do uha.
- Ja sam Hermy Baudelaire.

- Evangeline Rowling. Zovi me Evan.- nasmiješila se cura do nje.

- Una. Una Blade. Drago mi je. – predstavila se i cura u starkama.

Cura s knjigom i dalje me gledala širom raširenih očiju, ali s osmijehom na licu.
- A-antonetta Twilight, ali možeš me zvati Netta.

- Nioren.- ponovila sam nešto što je već očito.

Uf, koliko je teže upoznati se s curama nego s dečkima.
Nadam se da su ove četiri u redu i da će mi biti prijateljice.

***

| Make my day=) (16) | Prolij tintu | # |

četvrtak, 10.07.2008.

ZAPOČETI PRIČU

THE MAIN CHARACTER

Najteži je početak. Ustvari, smisliti glavni lik.
Pa evo, ja počinjem. Želim da bude apsolutno savršen. Ups, savršen-A (girl power=)). Zapravo, savršena po mojim standardima.

Možda se vama i neće svidjeti.

Dakle...prvo moram zamisliti njezin izgled. Bit će dosta slična meni, uzet ću ono najbolje od svog izgleda kako bih stvorila NJU.

Ovalno lice i velike smeđe oči, koje na suncu mijenjaju boju u zelenu. Duge i crne trepavice. Lijep nos. Ne prekrasan. Ali ne ni ružan. Usta...normalna. Nisu puna, kao što bi htjela. Ali nisu ni mala.
Ravni zubi (e to i nije baš pokupila od mene, moji su neki još malo valoviti na rubovima XD).
Kosa...smeđa. Do ramena. Blago valovita, no može se lako izravnati.
Na desnom uhu ima dvije naušnice, od kojih je jedna uvijek mala zlatna karikica za koju smatra da joj donosi sreću.
Visina...165 cm. Uf, to definitivno nije na mene. Ja sam 159 cm *blush*.
Težina...45 kg. Nije savršeno zgodna. Ali nije ni nezgodna=)
Nije anoreksično mršava. Prije je samo sitna.
Stil oblačenja? Casual. Nekad čak i fancy.

Zatim, karakter. Uf, obožavam taj dio smišljanja lika.
Općenito, moja likica bit će pozitivka. Ne mogu pisati ako je glavni lik zločest, jer nisam ni ja.
Opet, uzet ću puno od svoga karaktera.
Osnovna značajka, inteligentna. Brzo shvaća i upija.
Zatim...nesigurna, zbog čega ljudima često djeluje uobraženo, jer nesigurnost prikriva cinizmom. U posljednje vrijeme pokušava se riješiti te mane i steći nekakvo samopouzdanje.
Osjetljiva. Naivna. Vjeruje ljudima, koji to znaju iskoristiti u loše svrhe.
Osjećajna i empatična. Voli ljude. I životinje. I prirodu.
Iskrena. Premda se uvijek trudi da ne povrijedi druge, nekad zna biti bolno iskrena.
Često sarkastična i ironična.
Demonstrativna. Ona je jedna od osoba koje će (ofc, demonstrativno) u suzama izletjeti iz prostorije ako im netko digne živac.
Teško priznaje pogreške. Tvrdoglava je, i voli biti u pravu.
Nekada posesivna i sebična. Katkad egocentrik. To je pokupila od mene (što vam usput objašnjava pisanje ovog posta i navođenje zajedničkih osobina).
Zna biti ljubomorna. Ne veže se lako za ljude, ali kad se jednom vezala, teško joj je odvojiti se.
No, u principu je vesela osoba. Brbljava, kad se opusti.
Romantična. Maštovita.
Da ne zaboravim, nespretna. Totalni anti-talent za sportove. Bavi se odbojkom, i nije baš briljantna, no uporna je. I napreduje.
S druge strane, zna biti jako lijena.
Komplicirana. Podosta.

Mislim da je to dosta o karakteru.
Da, ako sam zaboravila spomenuti, jedinica je. I pati zbog toga.

Godine? 15. Teško mi je pisati ako je kojim slučajem starija od mene, jer nemam dovoljno iskustva. A opet, teško mi je i da je mlađa, jer mi se ne da spuštati na razinu 13-godišnjakinje kakva sam nekoć bila.

A sada jedan bitni dio svakog lika...ime.
Dosadilo mi je smišljanje tisuća i tisuća srednjih imena. Mary Prudence Betty Frances Brown. HAHA.
Dakle...vratimo se prvom i glavnom imenu.
Imam jedno u pričuvi, koje čuvam otkad sam postala zaluđena neobičnim imenima.
Inače volim dugačka imena, od kojih se mogu sastaviti nadimci.
Koje li ironije, zovem se Nera.=) Lijepo ime, ali nemam mogućnosti nadimka.
Ime koje sam namijenila ovoj likici neka bude Nioren. To ime ugledala sam na koricama jedne knjige J.R.R. Tolkiena koju je čitao moj bratić.
Ustvari, ime je Nienor, no dugo sam živjela u uvjerenju da je Nioren. Malo sam se zeznula pri čitanju.
Lijepe su mi obje verzije, no Nioren mi je ipak malo više prirasla srcu.
Neobično ime zahtjeva neko neuobičajeno prezime. Ne previše neuobičajeno, no ipak neuobičajeno. Joj...smišljanje prezimena nikad mi nije bilo jača strana.
Što kažete na Lowell? Nije moja mašta. "Posudila" sam prezime od Ann Brashares, koja je napisala Sestre po trapericama, i to prezime namijenila svojoj likici Carmen.

Nioren Lowell.
Sviđa mi se.

Nadimak? Reni. Fora zvuči, jel da?

Znači, imamo izgled, karakter i ime.
Što nam još treba?

Ah da. Pozadina priče. Sporedni likovi. I naravno, sama radnja.

BACKGROUND OF THE STORY

Sad kad sam stvorila Nioren, bio bi red da joj stvorim mjesto izvan moje mašte gdje može živjeti.
Želim li da ova priča bude neki fan fiction, ili jednostavno nešto moje?
Da li da bude obična tinejdžerska dramica, ili neki SF?
Ili možda mješavina toga?

Hm.

Definitivno neka mješavina.

Da vidimo. Krenimo od rodnog mjesta.
Glupo mi je pisati da živim u Hrvatskoj. Tko se ovdje još zove Nioren Lowell?
A opet, ne razumijem se dovoljno u svjetske gradove da bih mogla pisati o njima.
A i sve to što je stvarno mi je nekako preobično.
Trebala bih smisliti nešto svoje.

Smislila sam si ime grada. Tj. nisam smislila. Opet sam preuzela. Iz Simsa 2. XD
Pleasantview.
Zvuči onako romantično a opet sofisticirano. Baš grad u koji bih smjestila Nioren.
Dakle, Pleasantview je grad. Nije baš velika svjetska metropola, ali nije ni selendra.

Veličine Osijeka (ah, geni kameni:)). Dobro, malo manji. Ali blizu.
No puno mirniji i sređeniji od njega.

Tri glavna naselja. Bože, koji nalet inspiracije.

Royal. Samo ime govori da ovdje ne žive obični ljudi, već oni koji su ili izuzetno bogati ili imaju plemićke krvi.
Agathston. Ovdje živi takozvani srednji stalež, dakle ljudi s prosječnim do dobrostojećim prihodom. Ovdje bih smjestila i obitelj Lowell. Koju još nisam predstavila, no imam ju već u glavi.
Courier. Naselje posebno za one malo siromašnije i one koji nemaju krov nad glavom. Poprilično stambeno naselje, sa visokim zgradama. Siv i tmuran dio grada.

Svako naselje ima svoju osnovnu školu, te neke trgovinice i slično.
No sve bitno (bolnica, shopping-centri itd.) nalazi se u velikom centru.
Naravno, kakav bi to bio grad da nema veliki centar.
Veliki centar, s jednom velikom srednjom školom u koju idu gotovo svi žitelji Pleasantviewa.

Nioren je upravo završila osmogodišnje osnovno školovanje i na jesen bi trebala krenuti u srednju školu.
No njezini roditelji (Bože, kako ih želim predstaviti! No sačekajmo još malo, dok krenem na opis sporednih likova.) odlučili su kako nije pametno da Nioren svoje srednjoškolsko obrazovanje stječe uz snobove iz Royala i sirotinju iz Couriera.

Gospodin i gospođa Lowell bez da išta pitaju samu Nioren odlučili su poslati ju kod roditelja gospodina Lowella (koje Nioren, btw, nikad nije ni upoznala – čudna neka obitelj=)), na selo Riverblossom Hills, u privatnu školu.

Koliko god se Nioren bunila protiv odluke njezinih roditelja, nije uspjela izboriti svoju volju.
Od svih najviše će joj nedostajati najbolja prijateljica iz škole, Sarah Tucker. Koju ću također predstaviti u sporednim likovima.

I tako će Nioren ovo ljeto provesti kod bake i djeda na selu, gdje ne pozna apsolutno nikoga, i u devetom mjesecu krenuti u privatnu školu Blossom, s hrpom nepoznatih ljudi.

No nije sve tako sivo. Nova sredina sasvim sigurno donosi i nova poznanstva, a Nioren je, premda to nije htjela priznati, ipak osjećala blago uzbuđenje zbog svega toga.

No, dosta o pozadini priče.

Mislim da je vrijeme da vas upoznam s ostatkom onih-koji-čine-priču.

THE REST OF THE CHARACTERS

Dakle, napokon da prijeđem na opise drugih likova.

Spomenula sam Renine roditelje, pa da ih sada malo pobliže opišem:

Gospođa Caroline Lowell. Dolazi iz obitelji skromnih prihoda, pa želi samo najbolje za Nioren. Unatoč svom, usudila bih se reći, siromašnom podrijetlu, gospođa Caroline jedna je fina i uglađena dama. Gotovo uvijek svoju tamnosmeđu kosu skupi uredno na zatiljku. Dala bi sve za svoju obitelj.

Gospodin Jonathan Lowell. On već pripada malo bogatijem sloju ljudi, no opet nedovoljno bogatim da bi se mogli preseliti u Royal. Stariji gospodin, radi u tvrtci izvan grada, tako da ne provodi puno vremena u svom domu u Agathstonu. Voli svoju ženu i dijete, no vrlo mu je važno da Nioren uspije u životu (a uspjeh se mjeri njegovim mjerilima, naravno), te pritom zanemaruje Niorenine osjećaje.

Sarah Tucker. Niorenina najbolja prijateljica. Tuckerovi i Lowellovi dugogodišnji su prijatelji, no čak ni to prijateljstvo nije uspjelo uvjeriti Jonathana i Caroline da promijene mišljenje i zadrže Nioren u Pleasantviewu. Nioren i ona su poput sestara, nerazdvojne. Ili su to barem bile.

To bi bilo to što se tiče mojih vlastitih likova. Ustvari, ima još jedan, ali njega ćete tek upoznati. I mene zanima kako će to sve ispasti=)

Dakle, ostalo prepuštam vama. Ukoliko želite biti dio moje priče, voljela bih da mi ostavite komentar sa opisom svojih lika.
Pri opisu želim da se pridržavate ovih nekoliko pravila:
- želim ime i prezime
- detaljan opis vašeg odnosa s Nioren
- karakter vašeg lika (molim vas da ne kopirate opise likova s vlastitih blogova, jer se u njima dosta teško snaći, a često ne odgovaraju priči)
- i ofc, ostavite mi link za sliku ili barem ime osobe čiju sliku želite da stavim
Nadam se da ne tražim previše!

I da...budući da je Starz aka Tomislav aka kako-ga-već-znate prvi doznao za ovo, već se prijavio kao lik, tako da ću njega odmah ubaciti.

Svima šaljem pusu.
*...Nera...*

| Make my day=) (15) | Prolij tintu | # |

<< Arhiva >>

	srpanj, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Moji favoriti

Likovi=)

Opis bloga

O onoj koja je sve započela=)

četvrtak, 17.07.2008.

I'm not okay (I promise)

četvrtak, 10.07.2008.

ZAPOČETI PRIČU